Islam priznaje religijsko pravo na manjine. U Kur'anu se to, između ostalog, navodi u sljedećem ajetu: Nema prisile u vjeru. (Kur'an 2:256)
Kako bi im osigurao dobre uslove i sigurnost propisao je porez tzv. „Džiziju“ za takve zajednice, a isto tako su oslobođeni od vojnog služenja. Poslanik Muhammed je muslimanskim vojskovođama zabranio da ruše crkve ili sinagoge. Halifa Omer čak nije dozvolio muslimanskim oslobodiocima da obave namaz u crkvi kako time ne bi povrijedili osjećaje hrišćana.
Jevreji su u muslimanskoj Španiji živjeli u miru sa muslimanima, i njihov socijalni život je u tom periodu cvjetao, dok su sa druge strane u ostalom djelu Evrope bili proganjani. Sami Jevreji taj period svoga života i historije posmatraju kao zlatno doba. U muslimanskim zemljama hrišćani su živjeli u izobilju, preuzimali bi službene pozicije i ne bi im bio sprečavan odlazak u crkvu. Hrišćanskim misionarima bi bilo dozvoljeno da grade škole kao i bolnice i da iste održavaju. Sa druge strane muslimani često puta ne uživaju u istim tim slobodama niti nailaze na toliku toleranciju, uzimajući u obrzir špansku inkviziciju i Krstaške ratove ili u Izraelu ili čak Indiji. Muslimani su svjesni da vođa prilikom svog upravljanja neće uvijek imati obzira prema islamu.
