Islamofobija 14

Koja je osnovna razlika između Palestine i Izraela? Palestina je država koja je okupirana, a Izrael je okupatorska državolika tvorevina koja bez obzira na organizaciju i vojnu snagu može postati država tek onda kada bude priznata od komšija Palestinaca i drugih arapskih država u okruženju. S druge strane raseljavanjem Palestinaca, a naseljavanjem Jevreja ne može se dovesti u pitanje postojanje Palestine. Svima je jasno da se palestinski narod neće prestati boriti za slobodnu i nezavisnu državu u granicama iz 1967. godine sa glavnim gradom u Istočnom Jerusalimu. A historija će utvrditi ko je odgovoran zašto nije prihvaćen i implementiran plana UN-a od 29. novembra 1947. godine, odnosno ko je sve odgovoran za višedecenijske patnje i stradanje palestinskog naroda.
Nameće se pitanje hoće li ikada biti trajnog mira između Arapa i Jevreja na Bliskom istoku? Odgovor je: naravno da hoće i to ako Bog da veoma brzo. Ali sukobljene strane moraju konačno naći snage i hrabrosti da direktno pregovaraju o jednom od dva prihvatljiva rješenja: formiranje konfederacije – saveza dvije države Palestine i Izraela u granicama iz 1947. godine ili međusobno priznanje dvije nezavisne države Palestine i Izraela u granicama iz 1967. godine i vraćanje izbjeglica. Izrael mora izvršiti teritorijalne ustupke radi sigurnosti, a Arapi trebaju iskreno prihvatiti mogućnost da Izrael egzistira trajno među arapskim državama. Održivo teritorijalno rješenje za Palestinu i trajna sigurnost za Izrael uz prihvatanje i poštovanje jednakih prava za Arape, Jevreje, hrišćane i ostale unutar obije države jedino je rješenje koje može donijeti mir i stabilnost stanovnicima na Bliskom istoku. Dvije države za dva naroda: Palestina za Palestince i Izrael za Izraelce uz prihvatanje Jevreja koji žive u Palestinu i Arapa koji žive u Izraelu za punopravne građane jedino je rješenje koje može istovremeno osloboditi palestinski narod od okupacije i učiniti izraelsku državu trajno sigurnom i održivom.
A evo i zašto Izraelci trebaju razmišljati drugačije i dugoročnije: SAD-e, Velika Britanija i neke druge države podržavaju Izrael iz svojih interesa na Bliskom istoku a ne zato što vole Jevreje; trenutna vojna premoć Izraela nad Palestincima nije i ne može biti trajna kategorija; neiskrena podrška palestinskom narodu od režima iz muslimanskih država u okruženju sa promjenom tih režima će se pretvoriti u iskrenu i konkretnu pomoć; stanje stalnog straha i represije ali i recesije u Izraelu će potkopavati postojeće uređenje i broj stanovnika će se smanjivati jer će se mladi Jevreji pitati zašto moraju živjeli u neposrednom neprijeteljskom okruženju kada mogu slobodno da žive u veći dio svijeta; istovremeno će u arapskom svijetu broj stanovnika rasti; arapski svijet će se polahko mijenjati i prolaziti kroz nestabilan i kritičan period između diktature i demokratije, u kojem će jačati iskrena solidarnost sa palestinskim narodom te sjećanje na višedecenijsko nasilje nad Palestincima, gaženje njihovog prava da budu slobodni na svojoj zemlji i sve teži socioekonomski položaj palestinskog naroda stvoriće uslove da u skoroj budućnosti arapski narodi zajedno oslobode teritorije koje je okupirao Izrael što može jevrejski narod koštati nestankom državolike tvorevine.
Sve spomenuto može da predstavlja neposrednu prijetnju bezbijednosti Izraela. Ali se pitamo da li je u tom scenariju ,,nuklearna opcija’’ samo izraelski faktor zastrašivanja i odvraćanja ili je izraelski režim spreman da u slučaju da egzistencija jevrejske države bude dovedena u pitanje izvrši masovnu nuklearnu odmazdu i sa svojim narodom povuče i okruženje u propast? Ili će Jevreji shvatiti da su prevareni i poslije holokausta iskorišćeni za projekat kontrole, eksploatacije i destabilizacije Bliskog istoka i konačno početi raditi na pomirenju sa komšijama Arapima i izgradnji trajnog mira?
Zato je jedino mogući i jedini ispravan put koji vodi do mirovnog sporazuma između Arapa i Jevreja vraćanje na rješenje postojanja i saradnje dvije države – Palestine i Izraela. U tom kontekstu pokretanje direktnih pregovora predstavnika Palestine i Izraela, uz prisustvo i podršku samo tri države: KSA, Irana i Turske i uz medijaciju Vatikana bez bilo kakvog miješanja ostalih država, najbolji je način da se dođe do sporazuma za višedecenijski izraelsko-palestinski i bliskoistočni konflikt koji treba riješiti postizanjem sveobuhvatnog, održivog i trajnog rješenja, na temelju rezolucija UN-a (Savjeta bezbijednosti i Generalne skupštine), sa ciljem da dvije države kao susjedi žive u miru i bezbjednosti.
U tom slučaju Vatikan kao dokazani prijatelj palestinskog naroda i simbolični predstavnik velikog hrišćanskog svijeta treba da doprinese stvaranju atmosfere za kompromis i uzajamno razumijevanje i povjerenja sukobljenih strana, a KSA, Iran i Turska kao predstavnici velikog muslimanskog svijeta trebaju stvoriti političku volju da se dođe do obostrano prihvatljive solucije i na kraju budu garant poštovanju sporazuma koji će podrazumijevati pravo na život, slobodu i mir građana dvije države: Palestine i Izraela.
San Yassera Arafata i Yitzhaka Rabina o miru za narode i građane dvije države mora biti ostvaren!