Islam i islamski zakon dosljedno osuđuju terorizam (ubijanje neborbenog stanovništva). Poput pripadnika svih vjeroispovijesti, i muslimani su se od najranijih dana bavili pitanjem vjerskoga ekstremizma i terorizma. Glavna islamska struja je sve grupacije, poput negdašnjih haridžija i asasina, ili savremenijih skupina osudila i njihove ideje odbila kao neislamske, i posve ih marginalizirala.
Međutim, često je vrlo teško razlikovati zakonitu upotrebu nasilja od nezakonite, prosuditi između protesta i otpora liberalnih pokreta i onih terorističkih organizacija. U novije vrijeme, poduhvati al-Qaide te sličnih ekstremnih organizacija koje su terorizirale muslimanska i nemuslimanska društva, jasan su primjer terorizma. Međutim, mnoga druga djela nijesu odmah prepoznata kao teror. Crta između zakonite i nezakonite upotrebe sile, između umjerenih i ekstremista, između populističkih pokreta i terorista, često je predmet rasprave. Razlika između napada i samoobrane, između otpora i terorizma, zavisi o uglu posmatranja. Hršćani i Jevreji poštuju svoje tradicije kao one koje su posvećene miru i društvenoj pravdi i svoja društva kao ona koja su angažovana samo u obrambene ratove, ali su često hitri da povjeruju kako su druge tradicije i narodi (kao što su islam i muslimani) militantnije i ratobornije. Naši ratovi su obrambeni, a ne napadački, „pravedni ratovi“; „njihovi“ ratovi su svjetovni ratovi.
Hoće li nešto biti ocijenjeno kao pokret za nacionalno oslobođenje ili kao teroristička organizacija, često zavisi o vjerskom i političkom položaju dotičnoga. Južnoafrički nacionalni kongres Nelsona Mandele, Sjedinjene su Američke Države držale za vodeći teroristički pokret. Jučerašnji teroristi mogu biti samo to – teroristi – ili možda ipak mogu postati današnjim državnicima! Koga se zapravo označuje kao terorista, ostaje problematično pitanje.
Antidiskriminacija za bolje crnogorsko društvo – medijska kampanja i informisanje uz podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore za 2021.