Vodeće osobe i ličnosti Mekke su na Poslanikovu poruku gledali kao na prijetnju za njihovo društveno uređenje. Iz Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, proglašavanja su shvatili da to znači uklanjanje svih njihovih idola i kipova, a koji su uz pomoć hodočasnika iz čitave Arabije osiguravali vođama Meke sigurnu finansijsku dobit, ugled i uticaj.
Pored toga plašili su se pronevjere i izdaje vjere svojih očeva i predaka, a koje bi imalo loš odraz na robove i da bi taj čin dao pravo nižerazrednim slojevima društva da traže svoja prava. I upravo iz tog nižeg društva su s početka najviše primali objavljenu vjeru, a samo su se nekolicina onih koji su imali ugled prihvatili nove vjere, oni su uživali u određenom vidu sigurnosti, dok su ostali bili proganjani, a neki čak i ubijani.
Stanje sledbenika poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem je postalo jako kritično toliko da ih je poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, uputio da se isele u Abesiniju9 u kojoj je hrišćanski vladar vladao.
Tokom tih događaja kako su se pritisci i protjerivanja povećavali povećavao se i broj onih koji su se prihvatali nove vjere. Kako bi to zaustavili predvodnici Mekke su pokušali da poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, dovedu do nekog vida kompromisa; tačnije ponudili su mu da preuzme vođstvo među njima kao i ogromna bogatstva, a zauzvrat su tražili da naizmjenično svake godine obožavaju Allaha, a zatim njihove idole što je poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kategorički odbio.
