Islamofobija 20

Diktatorski režimi u bliskoistočnim državama uz ulemu bez intelektualne hrabrosti, mudrosti i dalekovidosti, koja ne iskazuje ispravno i iskreno brigu za dobrobit uže, šire i svjetske muslimanske zajednice, koja ne traži i ne nudi rješenja za probleme, koja zloupotrebljava uticaj za račun vlastodržaca te ljutnju muslimana usmjerava u organizovano oplakivanje za Kerbelom kada je izvršen masakr nad Poslanikovom, a.s., porodicom ili s druge strane pak žaljenje za tzv. ‘‘Zlatnim srednjim vijekom’’ kada su muslimani bili napredni i doprinosili svjetskoj civilizaciji (a sada su navodno zaostali). Na taj način se muslimani sprečavaju da se suoče sa realnim problemima, pokrenu na reforme, na međureligijski i međumuslimanski dijalog, na rad za opšte interese, za mir i međusobno bratstvo koje će doprinijeti izgradnji humanijeg i pravednijeg svijeta i tako sačuvati svjetsku muslimansku zajednicu od sve učestalijih zločina iz mržnje i ratnih sukoba.

Konfuzna politika turskog režima ‘‘na jeziku Alija – u srcu Muavija’’ ne ostavlja nam prostor da (sa)znamo na koju će stranu Turska u planiranom šitsko-sunitskom sukobu, ali je svakako uloga zvanične Ankare ključna zbog velikog uticaja koji ima na tzv. sunite, ne samo na Balkanu već i u postsovjetskim ali i svim arapskim državama. Zato uloga Turske kao potencijalnog učesnika u planiranom velikom šitsko-sunitskom sukobu može biti presudna da se sukob – ako ne spriječi, a ono odloži, tako što će Ankara povesti iskrenu i aktivnu politiku (po)mirenja iranskog sa arapskim režimima. No sa druge strane, u slučaju takvog razvoja događaja izvjesno je da će neoimperijalisti ‘‘partnerstvo sa Turskom’’ zamijeniti sa ‘‘partnerstvom sa Kurdima’’ kako bi izvršili pritisak da se Ankara – ako ne uključi u napad na Iran, a ono makar da se isključi iz tzv. šitsko-sunitskog sukoba ‘‘i brine svoju brigu’’. Zato je važno da Ankara prepozna važnost hitnog pokretanja dijaloga sa legitimnim predstavnicima kurdskog stanovništva kome se bez sumnje krše prava ali i moguće koje želi više od autonomije. (Nešto slično kao problem Kosova i Metohije 80-tih i 90-tih godina prošlog vijeka). Ali u svakom slučaju nasilje kurdskih pobunjenika nad turskim civilima i vojnicima kao i nasilje turskih vojno-policijskih snaga nad kurdskim pobunjenicima i civilima nije i ne može biti alternativa dijalogu i traženju kompromisnog rješenja zasnovanog na očuvanju teritorijalne cjelovitosti Turske.

Muslimani treba da vode džihad, unutrašnju borbu u savladavanju strasti, pohlepe, sujete, mržnje, licemjerstva… borbu protiv korupcije, kriminala, krađe, bolesti (i bolesti zavisnosti), gladi, žeđi, zagađenja životne sredine… borbu protiv satanističko-cionističko-neoimperijalističke propagande, islamofobije, predrasuda… Džihad za istinu, za prava, za pravdu, za samozapošljavanje, za otvaranje novog radnog mjesta, za opismenjavanje (pravilno čitanje i razumijevanje Kur’ana na arapskom jeziku), za primjenu Kur’ana i sunneta u životu – odmah i sada, za pravilno shvatanje i implementaciju šerijata u postojeće pravne sisteme, za cjeloživotno obrazovanje, za očuvanje (uspostavljanje) mira, za zaštitu i unapređenje vjerskih sloboda… Džihad za jedinstvo muslimana na opšte dobro. Džihad za odbranu džihada od zloupotrebe satanističko-cionističko-neoimperijalističkih medija i političara, ali i od ekstremista iz redova muslimana.