Proizvođači oružja[1] i droge, korumpirani političari, kriminalci, vjerski lideri koji šire mržnju… su po odgovornosti odmah iza novinara. Bez novinara koji u kontinuitetu lažu i šire strah i mržnju zlo na planeti bi tinjalo. Kiseonik neophodan za širenje plamena straha i mržnje su lažne vijesti. Novinari i njihovi senzacionalistički mediji su razorili Evropu i svijet kakav smo poznavali do posljednje decenije dvadesetog vijeka. Novinari unose strah u živote ljudi navodeći ih da u svakom trenutku moraju da bude na oprezu od muslimana. Novinari svakodnevno prizivaju zlo umjesto da rade na smanjenu tenzija i prestanku širenju lažnih vijesti i mržnje prema muslimanima. Duh Gebelsa je zauzeo glavno mjesto u redakcijama novinara i kvazinovinara.[2]
Naravno, nijesu svi mediji pod kontrolom neokolonijalista i proizvođača oružja već postoji u svijetu trend širenja lažnih vijesti koje privlače publiku. Što je naslov šokantniji i senzacionalniji povećava se broj posjetilaca/čitalaca. Tako većina sajtova ‘‘samo’’ prenosi lažne vijesti sa propagandističkih sajtova s ciljem privlačenja čitalaca i eventualno zarade od reklama koje postavlja i plaća Google. Tako se nekada i bez zle namjere prenošenjem lažnih vijesti i govora mržnje vrši značajan uticaj na javno mnjenje a u korist ekstremista i to u vremenu kada populizam i estradna politika[3] trijumfuju nad politikom. Mediji na taj način homogenizuju Evropljane nemuslimane protiv muslimana u Evropi sa pričom o terorizmu muslimana, invaziji migranata muslimana, islamizaciji EU…[4]
Ukoliko se ne zaustavi širenje lažnih vijesti i islamofobije za sve loše u životu većine nemuslimana u EU biće okrivljeni Evropljani muslimani i migranti muslimani… Novinari moraju shvatili da nemaju samo pravo i slobodu izražavanja već i odgovornost za širenje lažnih vijesti i govora mržnje. Naknadna pokajanja brojnih novinara zbog dvodecenijskog širenja laži, straha i mržnje koje će uzrokovati zločine iz mržnje, ne samo da će biti beskoristna već i licemjerna.
Ovo je trebao je da bude vijek integracije svijeta u jednu cjelinu, gdje će vladati mir, poštovanje ljudskih prava, a ljudi putovati Zemljom bez nametnutih granica… Umjesto blagostanja danas živimo u svijetu sukoba i islamofobije, iako smatramo da je pogrešno koristiti kovanicu islam i fobija[5] kao termin za netoleranciju ili mržnju prema islamu. Prije bi se negativni osjećaji pojedinaca i grupa nemuslimana iz SAD, EU i ostalog dijela svijeta prema muslimanima mogli definisati ne kao islamofobija već možda kao netrpeljivost prema islamu, odnosno muslimanima. Islamofobija nije strah već zapravo mržnja koja nakon fašizma i antisemitizma postaje najveća prijetnja miru. A glavnu ulogu u širenju predrasuda i mržnje prema islamu/muslimanima igraju ‘‘svjetski mediji’’.
Ponovo, po ko zna koji put svi ti mediji šire i ističu kao vijest islamofobične prognoze da će muslimansko stanovništvo u svijetu nadmašiti hrišćane 2050, odnosno 2070. godine, a da će muslimana u Evropi biti 10%. Da li je to neki limit, crvena linija koju muslimani ne smiju preći ili je u pitanju samo obični rasizam?[6] Zato sada treba riješiti probleme muslimana u EU i SAD jer sa predviđenim povećanjem broja muslimana u svijetu u narednim godinama uvećavaće se i njihovi problemi. A koje odgovarajuće akcije trebaju muslimani preduzeti da bi se preduprijedili sukobi koji se pripremaju protiv muslimana? Na ovo i brojna druga pitanja muslimanski intelektualci ćute ili ne daju jasne odgovore kako se ne bi zamjerili ‘‘svjetskim moćnicima’’. A pitanja je mnogo.
Da li se u zadnjih 20–tak godina kroz širenje straha i mržnje prema islamu i muslimanima, kroz tzv. ‘‘rat protiv terorizma’’ priprema teren za ‘‘kristalne noći’’[7] nad evropskim i američkim muslimanima u trenutku kada to bude zatrebalo neofašističkim i neokolonijalističkim vladama i njihovim tajnim službama, ukoliko se ekonomska situacija još pogorša u svijetu?
Da li je ‘‘dnevna doza islamofobije’’ samo trend u ‘‘zapadnim’’ medijima, nešto što privlači čitaoce (i komentatore) ili se iza svega krije strategija da se tzv. islamizam, koji se poistovjećuje sa terorizmom, a nakon raspada ‘‘neprijateljskog SSSR–a’’ i rušenja tornjeva 11. septembra, definiše kao nepohodni novi strateški neprijatelj Zapada?
Je li anti–islamizam[8] danas ono što je anti–semitizam[9] bio 20–tih i 30–tih godina 20. vijeka, ‘‘rješenje’’ za ekonomsku krizu, za probleme povećanja broja migranata, nezaposlenih, zavisnika od psiho–aktivnih supstanci…?
Antidiskriminacija za bolje crnogorsko društvo – medijska kampanja i informisanje uz podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore za 2021.
[1] Razvoj vojne industrije podrazumijeva da se proizvedi moraju negdje potrošiti
[2] Danas svako za nekoliko minuta može da ima svoj ‘‘medij’’: lični profil na nekoj društvenoj mreži, blog, portal, YouTube kanal… što uz govor mržnje komentatora predstavlja veliku opasnost
[3] Još i: estradizacija ili amerikanizacija politike. Naziv koji se koristi kako bi se opisali političari koji u svrhu manipulisanja, zabavljanja i zamajavanja javnosti zloupotrebljavaju neobrazovanost publike/birača kako bi stekli ili održali popularnost. U tom smislu se koristi svaka prilika da budu u centru pažnje, svakodnevno pojavljuju u javnost, daju izjave i izazivaju skandale kroz srozavanje standarda i kriterija političke komunikacije uz podršku žutog novinarstva
[4] Izbjeglički talas je posljedica invazije SAD-a i saveznika na Irak, Avganistan, Siriju, Libiju…, bacanja hiljada bombi na gradove ovih država, hiljade ubijenih, naoružavanja sukobljenih strana, višegodišnjeg ratovanja, života izbjeglica u nehumanim uslovima i bez posla, odrastanja djece izbjeglica u ratnom okruženju bez hrane, liječenja, osnovnog obrazovanja…
[5] Fobija. Riječ fobija označava strah, a ne mržnju. Kao npr. klaustrofobija – strah od zatvorenog prostora ili ksenofobija – strah od stranaca, nepoznatog.
[6] Rasizam. Teorija i/ili praksa po kojoj se ljudi segregiraju zbog njihovih prirođenih tjelesnih, socijalnih ili sličnih osobenosti (kao što su, npr. boja kože, tjelesna konstitucija, socio-ekonomski status) ili pak po njima pripisanim atributima (npr. stereotipi). Prema njima, određenoj “rasi” “pripada” predodređen društveni položaj (status). Obespravljene ljudske skupine rasisti najčešće smatraju manje vrijednim, biološki (genetički) i kulturno inferiornim, intelektualno nesposobnim, lijenim i nedozrelim. smatraju manje vrijednim i, bez izuzetka, biološki i kulturno inferiornim.
[7] Kristalna noć. (njemački: Kristallnacht, također poznata i po nazivu Reichskristallnacht – carska kristalna noć, i Pogromnacht – noć pogroma). Veliki pogrom koji se desio širom Njemačke u noći 9. novembra 1938. godine. Pogrom je bio usmjeren protiv jevrejskih građana širom zemlje i za mnoge posmatrače je bio prva naznaka onoga što danas nazivamo holokaustom. Te noći oštećeno je i u mnogim slučajevima uništeno 1574 sinagoga (skoro sve koje su postojale u Njemačkoj), mnoga jevrejska groblja, više od 7000 jevrejskih radnji i 29 velikih trgovina. Više od 20000 Jevreja je uhapšeno i odvedeno u koncentracione logore; nekolicina je prebijena na smrt dok su ostali bili primorani da gledaju. Broj ubijenih Jevreja nije sa sigurnošću utvrđen, ali se procjenjuje da ih je bilo od 36 do 200 tokom ta dva dana nemira. Najčešće se govori o 91 ubijenom. Prirodu nasilja oslikava i činjenica da su neki Nijemci koji nisu bili Jevreji ubijeni samo zato što je neko smatrao da “izgledaju kao Jevreji”.
[8] Anti-islamizam. Neofašisti (neokolonijalisti) šire laži da je islam religija a islamizam politički pokret zasnovan na fundamentalizmu. Takva “igra’’ riječi i pojmova je veoma opasna jer je sračunata da će većina javnosti poistovjeti: Musliman = Islam = Islamizam = Terorizam.
[9] Antisemitizam. Netrpeljivost, mržnja ili predrasude prema Jevrejima kao religijskoj grupi ili naciji. Ova pojava postoji još od srednjeg vijeka, a vrhunac joj je bio sredinom XX vijeka kada je u genocidu Hitlerove nacističke Njemačke stradalo oko 6 miliona Jevreja. U svom osnovnom značenju, antisemitizam ne predstavlja mržnju prema Semitima, već samo prema jednom semitskom narodu – Jevrejima. Već krajem XIX vijeka, na području njemačkog uticaja sve više se kristalizuje mržnja prema jevrejskom stanovništvu. U to doba se prelazi iz vjerskog antisemitizma u rasni. Adolf Hitler u svom djelu Mein Kampf apostrofira Jevreje kao državne neprijatelje broj jedan. Dolaskom Hitlera na vlast, 30. januara 1933, dolazi do niza zakonskih izmjena na štetu jevrejskog stanovništva. Oduzima im se državljanstvo, zabranjuje rad u prosvjeti, rad u državnim institucijama, brak sa nejevrejima, oduzimanje imovine, zabrana rada u zanatima kao što su oružari ili apotekari i slično, da bi se sve na kraju završilo holokaustom.